|
http://www.nin.co.yu/index.php?s=free&a=2850&rid=6&id=4589 Ciste suze i necista savest Raskol u državnom, politickom i vojnom vrhu Hrvatske bio je najvidljiviji upravo na mestu gde se, deset godina ranije, cinilo da citava zemlja diše jednim nacionalnim, ali i etnickim dahom
Predsednik države Stjepan Mesic bio je izvredan kao nikada ranije, a ni reci premijera Sanadera da „Oluja” treba da se odvoji od zlocina koji su kasnije cinjeni u srpskim selima oko Knina, nisu naišle na bolji prijem. Državni dnevnik Hrvatske televizije emitovan iz Knina bio je primer lažne slike i žalosne istine. Bura je odnosila i mikrofone i glasove voditelja, a pripremljeni kulturni program ometali su kiša i neuobicajeno hladno vreme. Na terasama Kninske tvrdave u naivnoj koreografiji promicali su mladici i devojke u bojama hrvatske trobojnice. Sinhronizacija je bila loša, a rudimentarni glasovi hrvatskih estradnih zvezda smenjivali su se s ukocenim i pateticnim govorima pozorišnih prvaka koji su nekad glumili u Šekspirovim komadima, a danas citaju rodoljubne pesmice na samoj ivici pismenosti. Predsednik države bio je vidno umoran i zlovoljan zbog nekulturnog doceka domacina, a premijer i šef državnog parlamenta Vladimir Šeks bezbroj puta su ponavljali da je operacija „Oluja” bila „cista kao suza” i da je za sve kriv Slobodan Miloševic.
Na Kninsku tvrdavu istovremeno su se peli pobunjeni generali sa slikama Franje Tudmana, Gojka Šuška i Ante Gotovine predvodeni sinom pokojnog predsednika Miroslavom Tudmanom. Njihova privatna proslava „Dana pobjede i domovinske zahvalnosti” završena je urnebesnim koncertom proustaški deklarisanog pevaca Marka Perkovica Tompsona ciji su domet bili i ostali stihovi „bacaj bombe, pobij bandu”. Raskol u državnom, politickom i vojnom vrhu zemlje bio je najvidljiviji upravo na mestu gde se, deset godina ranije, cinilo da citava zemlja diše jednim nacionalnim, ali i etnickim dahom. Ove slike obišle su sve zainteresovane medije i posmatracima su bile daleko zanimljivije od helikoptera i MIG-ova hrvatskog vazduhoplovstva, kao i od svih dvanaest ešelona ovdašnje vojske i policije postrojenih u cast praznika koji za Hrvatsku i njene gradane sve više postaje teret, a sve manje ponos.
Šta je pogrešno na slici koja se deklarativno opisuje kao najvelicanstveniji primer vojnog junaštva i politicke mudrosti u citavoj istoriji Hrvatske, od „stoljeca sedmog” i svih njenih kraljeva, banova, namesnika, gubernatora i predsednika?
Najpogubnija pogreška svodi se na politicku procenu da je „Oluja” bila dokaz da hrvatska država koju je tada vodio Franjo Tudman ima prednost nad svim ostalim republikama bivše Jugoslavije i da je to alibi za sve zlocine koji su izvršeni u ovoj akciji i posle nje. Politicki vrh tadašnje Hrvatske pokazao je da pati od „napoleonskog kompleksa” i da se loše snalazi u procenama vremena i prostora. Cinjenica da je „Oluja” završena u rekordno kratkom roku nije posledica ratne veštine hrvatske vojske i policije, nego ispražnjenih podrucja koja su „osvajali”. Cinjenica da je „Olujom” srušena „država u državi” nije posledica politicke mudrosti srpskog i hrvatskog vodstva, nego njihovog medusobnog dogovora. Cinjenica da je predsednik Tudman uoci „Oluje” pozvao srpsko stanovništvo Kninske krajine da ne napušta svoje domove, više govori o njegovoj potrebi da se u demagogiji takmici sa Slobodanom Miloševicem, nego o želji za multinacionalnim i multikonfesionalnim karakterom pravne države u Hrvata koja teži evropskim standardima 21. veka.
Cinjenica da novi ljudi koji ovde danas vode državu i vladajucu partiju, s deset godina zakašnjenja, pozivaju sudove da kazne zlocine nad srpskim civilima, ne govori o želji da se svi Srbi koji su, zbog pritisaka i nasilja razlicitih vrsta napustili Hrvatsku, vrate u svoja obitavališta. Rec je samo o neprijatnom nasledu Tudmanovih zabluda koji kvari poželjan dojam Hrvatske kao „male, simpaticne, demokratske i kosmopolitske zemlje”, kako je svojevremeno priznao vec zaboravljani šef parlamenta u Zagrebu Žarko Domljan u vreme kad je zemlja donela svoj „božicni Ustav” prema kome Srbi više nisu bili konstitutivni narod u Hrvatskoj.
Politicari vlasti i opozicije u Zagrebu i ostalim vecim gradovima Hrvatske, zbog želje za ocuvanjem funkcije, „Oluju” danas slave neumerenim zanosom i upravo tragikomicnom retorikom. Oni s malo više osecanja za vreme i prostor u kome žive, spomenuce i nevine srpske civile i njihove zapaljene kuce. Sve što su izrekli zvuci neubedljivo, stiglo je kasno i nema potvrde u stvarnom životu. U stvarnosti, Knin je danas grad koji vodi 25 godina stara žena, najmlada gradonacelnica u Evropi, Josipa Rimac. U stvarnosti, ona je simbol marionete kojom upravlja ekstremna lokalna desnica.
Najveci uspeh na lokalnim izborima u ovom gradu osvojili su upravo biraci Samostalne demokratske srpske stranke dr Vojislava Stanimirovica i dr Milorada Pupovca. Kninom danas ipak vlada desna koalicija HDZ-a i njegovih desnih frakcija preimenovanih u druge stranke. U stvarnosti, u Kninu Srbi više nemaju mogucnost uticaja na lokalnu vlast, cak ni u meri u kojoj su to imali do sada.
U stvarnosti, „Oluja” je samo onih nekoliko fatalnih sati koji su preokrenuli tok dogadaja u Hrvatskoj i oko nje. U domacoj interpretaciji, oni su sprecili „nove Srebrenice” u Bihacu, omogucili potpisivanje Dejtonskog sporazuma u americkoj bazi „Rajt Peterson” i završili rat u bivšoj Jugoslaviji. Nekoliko fatalnih sati „Oluje” Hrvatskoj je istovremeno donelo zakasnelo saznanje da u njihovoj neposrednoj blizini žive ljudi koji nemaju nikakvog razloga da slave „Oluju”. Zato što su tada ostali bez porodica, bez kuca, bez sopstvenog identiteta i mogucnosti da ga dokažu bilo kakvim dokumentom bilo koje novonastale države bivše Jugoslavije. Ako slucajno uspeju da se vrate na mesta koja su napustili, lokalne vlasti danima i mesecima otezace s izdavanjem „osobnih iskaznica Republike Hrvatske”. Kad ponestane drugih razloga, neraspoložena cinovnica, nešto mlada od kninske gradonacelnice, u Zadru ili okolici, osorno ce im reci da dodu za mesec dana, jer ona u svom naliv-peru danas za njih nema – tinte (mastila).
Pa kad popularne novine urbanog stanovništva Hrvatske, zagrebacki „Jutarnji list”, u propagandnim kolumnama objašnjava gradanima zašto Hrvatska ipak treba da slavi „Oluju”, jedan od razloga bice svakako i cinjenica da je cinovnica iza zadarskog policijskog šaltera dobila novu politicku patronu tinte ili mastila za svoje naliv-pero. Onima koji su izgubili sve, njen je potpis dovoljan. Vredi više od proteklog života, imaginarnih automobila uvezenih bez carine na „braniteljske povlastice”, više od invalidskih penzija u tridesetoj godini, više od molitve za mrtve u katolickoj kninskoj crkvi Svetog Ante ili u daleko manje posecenoj pravoslavnoj crkvi Svetih Cirila i Metodija u obližnjim Kistanjama. Americka uloga u “Oluji” Sjedinjene Americke Države aktivno su saradivale u pripremi “Oluje”, nadzirale je i direktno inicirale: zeleno svetlo predsednika Klintona preneo je tadašnji vojni ataše u Zagrebu
Buduci da je SAD više zanimala situacija u BiH nego u RH, od Hrvatske se tražilo da omoguci instaliranje vojne baze s bespilotnim letjelicama. Osnovni uvjet je bio da to bude najstroža tajna, da ne bi izgledalo da se SAD svrstavaju na jednu stranu. Sjedinjene Americke Države nisu samo nadzirale kompletnu akciju “Oluja”, nego su i aktivno suradivale s Hrvatskom vojskom na njenoj pripremi, te je na kraju i izravno inicirale. Zeleno svjetlo Bijele kuce, odnosno predsjednika Bila Klintona za akciju “Oluja” prenio je potpukovnik Ricard K. Herik, tadašnji vojni ataše SAD u Zagrebu. Nekoliko dana prije pocetka “Oluje” Herik je posjetio Markicu Rebica, koji je uz Miroslava Tudmana, tada ravnatelja HIS-a, i Miru Medimurca, tada šefa SIS-a, najintenzivnije komunicirao s americkim vojnim i obavještajnim službama, zbog cega je 1996. i dobio od Pitera Galbrajta, tadašnjeg ambasadora SAD u Zagrebu, Meritorius Service Medal. Herik je Rebicu predao poruku da SAD nemaju ništa protiv toga da operacija “Oluja” pocne, te da mora biti “cista i brza”, odnosno da treba završiti u pet dana. Rebic je, kako Nacional doznaje, bio iznenaden što je tako važna politicka i vojna poruka prenesena na takvoj razini, te je o Herikovu posjetu odmah pismenim putem izvijestio državni vrh, o cemu i danas postoji svjedocanstvo u arhivima. Pri tom je važno napomenuti da je u toj liniji “zapovijedanja” u potpunosti bio izbacen veleposlanik Piter Galbrajt, te da je poruka bila prenesena od predsjednika Klintona, Entonija Lejka, tada savjetnika za nacionalnu sigurnost, i Vilijama Perija, ministra obrane, preko Rebica do ministra Gojka Šuška i predsjednika Tudmana.
To je bio vrhunac medusobne suradnje SAD i Hrvatske, koja se pocela razvijati 1992, na pocetku srpsko-muslimanskog rata. Klinton je 1995. bio pred drugim izborima, a Bob Dol bio je republikanski predsjednicki kandidat koji je tražio da Kongres donese odluku o ukidanju embarga na oružje za muslimane u BiH. Klintonu je regija postala bitna zbog unutarnjih stvari u SAD i njegova opstanka na vlasti. U strategiji rješavanja krize odlucili su iskoristiti Hrvatsku da se preko nje udari po srpskim snagama u BiH, stoga je i potpisana Splitska deklaracija Izetbegovic – Tudman, koja je dopuštala ulazak HV-ovih snaga pod komandom Ante Gotovine u BiH te suradnju s Armijom BiH. Da bi se mogla ostvariti ta operacija, HV je morao doci na Dinaru iznad Knina i operacijom “Oluja” osloboditi Krajinu, te se odmah prebaciti svojim jedinicama u BiH kako bi se stisnulo Srbe i prisililo Miloševica na potpisivanje mirovnog sporazuma u Dejtonu. To je bila Klintonova borba s vremenom, jer mu je trebalo brzo rješenje krize kako bi zaustavio Dolovu inicijativu i pred svojim se biracima pokazao kao odlucan predsjednik koji može riješiti i tako velike krize kao što je bila ona na tlu bivše Jugoslavije, a cije su strahote svaki dan bile prikazivane na CNN-u i drugim velikim americkim TV postajama. Da ne bi imao na ledima Engleze i Francuze, Klinton je zaobišao klasicnu diplomaciju, kako bi u slucaju neuspjeha mogao tvrditi da u tome nije sudjelovao. No buduci da je akcija, koju je u njegovo ime vodio Ricard Holbruk, dobro završila, obojica su je u svojim knjigama istaknuli kao vrlo uspješnu.
Suocen s teškim stanjem u Hrvatskoj i BiH pred izbore za drugi mandat, americki predsjednik Bil Klinton odlucio je pomoci hrvatski napor za oslobadanje teritorija: preko svog vojnog atašea u Zagrebu aktivno je pripremio i sudjelovao u operaciji “Oluja”.
Prvi kontakti na najvišoj obavještajnoj razini poceli su 1992, kad je na celu DIA-a (Defence Intelligence Agencdž – Vojna obavještajna agencija) bio general Džems Kleper. U Hrvatskoj su njegovi ljudi bili potpukovnik Ricard Herik i njegov pomocnik Ivan Šarac. Šarac je imao cin narednika cetvrtoga reda, najviši koji je kao docasnik mogao imati. Bio je hrvatskoga podrijetla, a sa 17 godina emigrirao je u SAD. Nakon nekoliko godina prijavio se u vojsku te je na pocetku sukoba u bivšoj Jugoslaviji poslan u Zagreb jer je poznavao prilike i znao jezik. Potpukovnik Herik bio je inženjer gradevine, no s vremenom je postao vrlo visoko pozicioniran u americkoj vojnoj službi i osoba kojoj je Kleper najviše vjerovao. Ubrzo je pocela svojevrsna “trgovina” izmedu dviju službi. Hrvatska je služba DIA-u dala ruske podvodne mine od 500 kilograma i najmodernija ruska torpeda, a zatim i kripto zaštitne uredaje koje je koristila JNA, odnosno ruska vojska.
Oružje se u SAD prebacivalo sa splitskog aerodroma. Kada se obavljao transport, blokirao se cijeli aerodrom, herculesi C-130 slijetali su tijekom noci, oružje se tovarilo i pod najvecom zaštitom otpremalo u SAD ili u neku njihovu europsku bazu. Isto tako hrvatska služba je otkrila tvornicu bojnih otrova u Bijelome Polju kod Mostara koju su Srbi izmjestili u Srbiju. To je bila tako dobro prikrivena tvornica da za nju nije znao cak ni general Bienefeld koji je bio najveci strucnjak za bojne otrove u Hrvatskoj. Pomocu nadenih uzoraka americki strucnjaci su otkrili sve vrste otrova koji su se tamo proizvodili te se eventualno prodavali Iraku i drugim potencijalnim neprijateljima SAD. To je bio tek pocetak suradnje, pri cemu su SAD odmah isporucile opremu za prisluškivanje koja je uperena prema Srbiji i Crnoj Gori mogla istodobno snimati 20 000 telefonskih razgovora. Ta je suradnja obavljena s americkim NSE-ijem.
Prije “Oluje” trebalo je provesti akcije Ljeto '94. i Zima '95. U planiranju operacije dolaska hrvatskih trupa iznad Knina SAD su pomogle u obavještajnom dijelu operacije. Da bi se tocno mogao planirati prodor preko bosanskih planina u zalede Knina, trebalo je mnogo informacija o kretanju srpskih trupa, sustavu veza, kripto zaštiti, postavljenim topovskim punktovima. Buduci da je SAD više zanimala situacija u BiH nego u RH, tražile su od Hrvatske da im se omoguci instaliranje vojne baze s bespilotnim letjelicama.
No osnovni uvjet je bio da to bude najstrože cuvana tajna, kako ne bi izgledalo da se SAD stavljaju na jednu stranu u tome ratu. Odabran je otok Brac, koji se mogao dobro cuvati. Tamo su bili stacionirani sva oprema i ljudstvo predvodeno strucnjacima CIA s bespilotnim letjelicama dugog dometa, koji su pokrivali cijelu BiH do srpskog koridora na Savi. U njenom dometu je bilo i cijelo podrucje Krajine u Hrvatskoj. U to vrijeme nitko u Hrvatskoj nije znao što se zapravo dogada i skriva na Bracu. To nisu znali ni americki saveznici Nijemci, koji su tamo 1. sijecnja 1994. poslali svog vojnog atašea. On je unajmio rent-a-car i došao do vanjske ograde baze te poceo snimati, misleci da je na samu Novu godinu budnost u bazi popustila. No brzo su ga uocili i SIS ga je uhitio. Tek kad je došao Gotovini na ispitivanje, vidjelo se da je rijec o njemackom vojnom atašeu Hansu Švanu, stacioniranom u Zagrebu.
Nakon tog dogadaja cijela baza je prebacena u Šepurine pokraj Zadra, te je oko nje postavljena trostruka linija zaštite. Oprema iz SAD dovozila se preko noci, a iz Šepurina se bespilotnim letjelicama pokrivao svaki kutak Krajine i BiH. Amerikanci su imali prešutan dogovor s HV-om da im ustupe sve snimke terena i srpskih trupa, a u realnom vremenu slika se izravno preko satelita prebacivala u Pentagon. U prostorijama s ekranima neprestano su cijelu situaciju nadgledala tri americka i tri hrvatska casnika.
Uoci akcije “Bljesak”, koja je trebala biti generalna proba za akciju “Oluja”, tocno u ponoc, šest sati prije pocetka operacije, u MUP su pozvani Herik i Šarac te su bili obaviješteni da planirana akcija pocinje za nekoliko sati. U MUP-u je tocno u ponoc bio formiran štab operacije “Bljesak” koji se ujutro u šest sati prebacio u MORH. Kako se selio štab, tako se s njime selio i americki vojni ataše. On je neprestano tražio izvještaje o dogadanjima i slao ih izravno Klintonu u Bijelu kucu. Svakoga jutra americki predsjednik je bio obaviješten o pripremi i svakome djelicu operacije. Amerikance je oduševio nacin na koji je proveden “Bljesak”, shvatili su da je to izvrstan model suradnje s Hrvatima, koji bi mogao biti odlucujuci u borbi protiv Miloševica u BiH te na kraju i njegovo uklanjanje s vlasti. Pentagon je cijelu akciju koordinirao preko Ricarda Herika, a akciju CIA koordinirao je Mark Kelton, šef ekspoziture CIA-e u Zagrebu, koji je usko suradivao s Miroslavom Tudmanom, tada šefom HIS-a.
Amerikanci su u vrijeme pripremanja “Oluje” opskrbljivali HV podacima o kretanju Srba u Krajini i pokretima JNA na istocnoj granici s Hrvatskom. Bojali su se da ce Miloševic napraviti protuudar s dvije tenkovske brigade u istocnoj Slavoniji ako se na južnom bojištu krene na Knin. Intenzivnim slušanjem komunikacije Beograd – Knin, te u samoj Srbiji, došlo se do zakljucka da do protuudara ipak nece doci. Rizicno je bilo da Srbi iz samoga Knina ne krenu u napad kada Gotovina s jedinicama dode na Dinaru iznad Knina. Da su bespilotne letjelice i prisluškivanja pokazivali ofenzivne pokrete trupa, “Oluja” bi pocela desetak dana prije.
U noci s 3. na 4. kolovoza 1995. hrvatskim jedinicama bila je izdana zapovijed da se izmedu ponoci i cetiri sata ujutro iskljuce svi telekomunikacijski uredaji. Poslije se saznalo da su Amerikanci iskoristili to vrijeme za ometanje i uništavanje srpskih telekomunikacijskih uredaja elektronickim putem. HV-u je preostalo samo sat vremena, od cetiri do pet ujutro, da se služi radio-vezom i koordinira akciju. Uoci “Oluje” ponovo je u štab operacije pozvan americki vojni ataše. U njegovoj pratnji opet je bio Ivan Šarac. Dan ili dva prije “Oluje” Herika, koji je pripremao “Oluju” s hrvatskim casnicima te dao u ime Klintona zeleno svjetlo za operaciju, zamijenio je pukovnik Džon Sedler. Tocno u ponoc došli su u Operativni štab u MORH-u i odande neprekidno pratili dogadaje na terenu. Ovaj put cijela operacija “Oluja” u realnom je vremenu prenošena preko satelita u Pentagon, gdje i danas postoje njene snimke. Signal koji je išao prema satelitu od Amerikanaca je preuzimao i HV, te se pomocu tih snimaka moglo u milimetar kontrolirati topovsku paljbu po srpskim položajima na Crvenoj zemlji u okolici Knina, gdje je bila smještena kasarna vojske tzv. RSK. Uz uništavanje srpskih komunikacija elektronickim putem, vojska SAD je i vojno djelovala po srpskim položajima, kada je raketirala protuavionsku bateriju nadomak Knina koja je radarskim snopom obasjala americke borbene avione koji su nadlijetali podrucje borbi. Ta je vijest bila objavljena samo jednom, i to na vijestima u 18 sati. Nakon toga su SAD uputile oštar prijekor zbog objavljivanja te vijesti, te poslije ona više nikada nije ponovljena.
U službeno americko objašnjenje raketiranja nitko nije povjerovao, nego i danas vlada uvjerenje da se radilo o direktnoj americkoj pomoci HV-u, samo što se to ni deset godina nakon “Oluje” ne smije priznati zbog odnosa SAD s Velikom Britanijom, koja je imala potpuno drukciju koncepciju rješavanja pitanja na Balkanu. A ima je i danas.
SAD su bile oduševljene brzinom i cistocom provedene akcije i njenim rezultatima, koji su omogucili munjevit ulazak HV-a u BiH i prodor skroz do Banje Luke te na kraju pristanak Beograda na Dejton. Americki nadzor i zadovoljstvo kompletnom operacijom poslije je bilo potvrdeno i izjavama da je sve u operaciji bilo izvedeno u redu, te se na racun toga intenzivirala americko-hrvatska suradnja na obavještajnom i vojnom polju. General pukovnik Patrik Hjugs, Kleperov nasljednik na celu DIA-a, posjetio je Hrvatsku, intenzivirala se suradnja u sektoru elektronickog izvidanja prema Srbiji i Crnoj Gori, razmjenjivale su se sve ostale informacije. Cim je poceo intenzivniju obuku Hrvatske vojske, Rebic dobiva orden.
Godine 1997. prvi put se spomenulo da bi hrvatski casnici zbog onoga što se dogodilo u “Oluji” i nakon nje mogli biti optuženi pred Haškim sudom. SAD su odmah reagirale i u desetak razgovora tražile od haške tužiteljice da ne dira akciju “Oluja” koja je vojnicki potpuno cista operacija, doznao je Nacional od visokog diplomatskog izvora. U to vrijeme javio se i problem izrucenja Mladena Naletilica Tute u Hag, te su SAD obecale Hrvatskoj da Hag nece podizati tužbe zbog dogadaja u “Oluji” ako se on izruci. Naletilic je isporucen, a Karla del Ponte je izigrala americku administraciju i pocela sa zahtjevima za ispitivanjem hrvatskih generala kao osumnjicenika u vezi s “Olujom”. SAD su bile konsternirane, no to nisu smjele pokazati, nego su tihom diplomacijom pokušale riješiti stvar. To im do danas nije pošlo za rukom.
Stoga bi bilo jako dobro kada bi Hag od Pentagona zatražio sve snimke koje su snimile bespilotne letjelice tipa “predator” za vrijeme i nakon “Oluje”. Isto tako, da se ustanovi cjelokupna istina, u Hagu bi trebali svjedociti svi visoki americki vojni i obavještajni casnici, koji su bili umiješani u cjelokupnu operaciju koja je na kraju zaustavila rat na cijelome podrucju i zbacila Miloševica s vlasti. Za zlocine poslije operacije znaju se krivci i oni moraju odgovarati pred sudom, kao što su to trebali vec prije sedam, osam ili devet godina. Da se to ucinilo tada, Karla del Ponte danas ne bi imala nikakve karte u rukavu, a Hrvatska ne bi imala takvih problema da se cijela operacija proglašava “zlocinackim pothvatom”, i cijeli tadašnji državni vrh “zlocinackom organizacijom”.
IVO PUKANIC (Nacional, Zagreb) |